Tragovi su uporabe poželjni, kaže Sergej Čoban za mali fini muzej koji ima karakter galerije. Od lipnja 2013. Muzej arhitektonskog crteža u Berlinu pridodan je gradu, kojemu muzeja zaista ne nedostaje, kao nadasve atraktivan element kako izvana tako i iznutra. Projektirali su ga Sergej Čoban i Sergej Kuznjecov za moskovski biro speech.

Usprkos takvu pozivu, koji se odnosi na obrtnički precizno izveden i, djelomično namjerno, grub izgled zgrade, u tretmanu eksponata zahtijeva se brižljivost i profesionalnost. U muzej je naime uselila Tchoban Foundation, prvorazredna zbirka arhitektonskih crteža. Zaklada je utemeljena 2009. i otad radi na tomu da crteži iz privatne zbirke Sergej Čobana budu adekvatno smješteni te da izađu iz zatvorenog arhiva i budu dostupni javnosti. To je sada moguće na dvjema izložbenim razinama zgrade, koja zajedno s podrumom ima šest etaža. Tri do četiri izložbe godišnje neće sadržavati samo eksponate iz vlastita fundusa čije težište, pored Sergej Čobanovih vlastitih crteža i akvarela, leži na radovima iz 17. i 18. stoljeća te djelima ruskih konstruktivista iz 1920-ih. Zaklada surađuje i s prominentnim internacionalnim zbirkama. Prigodom otvorenja muzeja to je bio Sir John Soane’s Museum London s posudbom ciklusa Piranesiev Paestum. Kooperacije postoje i s Ermitažem iz Sankt Petersburga i s Académie des Beux-Arts iz Pariza. Po prethodnome dogovoru arhiv je dostupan u studijske svrhe.

Muzej je upadljiv, a istovremeno prilagođen – proporcijama se s desne strane nastavlja na red tipičnih berlinskih najamnih zgrada iz pretprošle mijene stoljeća, s visinom vijenca od 22 metra. Nova zgrada preuzima njihove karakteristične atribute poput erkera i loggie, koji su interpretirani apstrahiranim formama. Zbog zakrenutih i lagano isturenih građevnih dijelova zgrada djeluje poput izmaknuto naslaganih svežnjeva papira. Ladice u kojima su spremljeni crteži motiv je arhitekata, no taj trik ne služi isključivo simbolici. Naime, građevnim dijelovima koji su u odnosu na građevnu liniju zakrenuti i istureni, na maloj je parceli gornjih etaža postignuta veća površina. Na vrhu zgrade nalazi se ostakljena etaža, koja je na sjeveroistočnoj fasadi isturena za 1 metar i s donje strane obložena pločama od poliranoga nehrđajućeg čelika. U njima se zrcale dio popločenoga trga ispred zgrade i ljudi koji se po njemu kreću.

Boja i strukture fasada ponovno jasno odražavaju svrhu zgrade – boja je betona pješčano žuta, a projektanti svjesno izazivaju asocijacije na požutjeli papir starih crteža. Osim pojedinih površina s neprekinutim utorima, na vanjskim su zidovima odljevom s pomoću elastičnih matrica od plastične mase formirani reljefi s motivima apstrahiranih crteža. Ovi uzorci nisu nastali posve slučajno – na svakoj se etaži ponavlja jedna sekvenca. Dobra odluka, inače bi fasada bila suviše nemirna. Kako reljefi zbog rubova ploča stropova ne bi bili prekidani, pa bi mukotrpno trebalo napraviti prijelaze, arhitekti su se odlučili za neuobičajeno konstrukcijsko rješenje – nosivi zidovi stoje direktno jedni nad drugima, a termički odvojeni stropovi među njima su ovješeni. Na vanjskoj pojavi zgrade iritiraju mnogokutno nazupčani mali prozori, koji s pomoću takozvanoga katedralnog stakla (lijevanoga stakla) lome svjetlost. Na pojedinim su mjestima prilagođeni crtežima na fasadi, a na drugima njihova pozicija djeluje slučajno.

Unutar jedne duboke niše na uličnoj fronti krije se glavni ulaz. Ovdje je korištenjem drva materijal promijenjen. Vrata preuzimaju utore s dijelova fasade – motiv nalazimo u cijeloj kući, čak i na kvakama. U unutrašnjosti posjetitelja obuzima atmosfera biblioteke ne samo zbog ugrađenih ormara za knjige u predvorju. Cijeli prostor, kao i stolice te, naročito, dizajnirani stolići, smeđe je boje. Reljef vanjske opne nastavlja se na zidnim oblogama od orahovine. Na stropu se ponavlja blještava čelična površina s donje strane najviše etaže, koja ovdje zrcaljenjem udvostručuje uzorak zidnih panela. Osim toga, linije su reljefa svjetlije pa je njihov efekt u tome nevelikom prostoru gotovo odviše dominantan.

Stubište je jednostavnije – pješčano žuti betonski zidovi, kameni sivi beton stuba i mesing za rukohvate staklenih ograda dolje, na putu prema nužnicima i servisnim prostorijama (Čoban je dizajnirao sanitarne objekte), te gore, u smjeru obiju galerijskih razina. Izmaknuto postavljeni građevni volumeni, čitljivi izvana, tvore dva prostora u obliku slova L s lagano zalomljenim zidovima. Međutim, to ne uzrokuje nepreglednost. Nastali kabineti bez prozora vrlo su prikladni za intimne izložbe, male riznice osjetljivih crteža. Atmosferi iz konzervatorskih razloga pridonosi vrlo štedljivo umjetno osvjetljenje. Na drugome katu L je podijeljen na dva dijela – ovdje se njegov kraći krak otvara prema ulici i trgu ostakljenom loggiom. Tu je moguće udahnuti zraka nakon intenzivnoga doživljaja unutarnjega prostora, pa i sjesti na betonske kocke na kojima je vidljiv već poznati reljef. Na trećemu se katu napokon nalazi glavno blago – arhiv. Postavlja se pitanje koliko će dugo još biti dovoljno mjesta za zbirku koja postaje sve obimnija.

Napokon, u gornjemu dijelu postaje posve svijetlo – ova zona međutim nije predviđena za javnost. Šteta, jer prostorija za konferencije, sa svojim elegantno ugrađenim namještajem, čajnom kuhinjom i posve opremljenom kupaonicom s tušem, lebdi poput staklenoga gnijezda iznad betonskih blokova. S dvije krovne terase, orijentirane prema zapadu i istoku, predstavljala bi čarobni penthouse. Prema jugoistoku gleda se na nekadašnji areal pivovare Pfefferberg, koji danas služi kulturnim sadržajima. Tamo se, između ostaloga, u spomenički zaštićenim zgradama nalazi galerija za arhitekturu Aedes, a Olafur Eliasson u njoj ima svoj atelijer. No susjedi se ne pribojavaju konkurencije. Naprotiv, očekuju sinergijske efekte. Kako ime muzeja već jasno izražava, on se svojim programom posvećuje posve vlastitoj zadaći – klasičnome arhitektonskom crtežu i njegovu znanstvenom istraživanju.